Pred početak sezone, možda se nije loše prisjetiti ili podsjetiti nekih stvari. Evo još jedan članak kolege S53WW objavljen u CQZRS davne 1995 godine. Nakon dvadeset godina, stvari se na bandu uopće nisu promjenile, upravo suprotno.
Moguće da je većina posjetitelja ovo već vidjela, no možda je lakše "primiti k znanju"
na našem jeziku.
Na duhovit način opisuje stanje na dvometarskom bandu.
Unaprijed se ispričavam ako prijevod nije baš savršen. Dokument u prilogu.
Poslijednji milivati ali "sjeku drva na dva metra"
Tko je kriv što se dvometarski band promijenio iz natjecateljskog u bojno polje?
Konkretno, prošle godine. Tko ili što? Možda ovaj časopis?! (CQ ZRS) Budući da je značajno doprinjeo porastu aktivnosti u VHF natjecanjima?! Ili zato što je premalo pisao o "tehnici" i njenim nedostacima, koja je opet pretvorila natjecanje u pokolj?!
Hamlet (mladi radioamater) kreće na svoje prvo natjecanje. Na vrhove brda. Rekli su mu da vertikalka nije od koristi, pa je negdje posudio jagicu. Čuo je nekoliko puta da bez predpojačala ne vrijedi ići. O postaji radije nećemo pričati, nakon IC-202, tri japanca su zanemarili prijemnik na račun pokazivača frekvencije, raznih fora pri skeniranju, raznobojnosti displeja, pranja poda i cijepanja drva.
Za prvi puta će biti QRP. Prije natjecanja sva tehnika radi super. Čuje nekoliko OK postaja koje „grme“ - kazaljka će se slomiti, ni DL nisu za baciti, O I-talijanima da i ne govorimo.
Uzbuđenje je potpuno.
Začuđeno primjećuje da dvije minute prije početka natjecanja više nije moguće naći praznu frekvenciju - minutu ranije, svuda je bilo tiho.
Kada odradi prvih 30-tak veza shvaća da na bandu i nema drugih signala osim tih trideset koji su svi „do kraja“.
Kazaljka na S-metru veselo poskakuje oko devetke bez obzira na kojoj frekvenciji sluša.
Povremeno nastane kratko zatišje, i gle čuda, ti isti OK, koji su prije natjecanja grmili,
sada se samo u pauzama probijaju kroz nesnosne smetnje.
U slijedećem trenutku, sasijeku ih oni sa susjednog brda.
OH (stariji početnik) eliminira konkurenciju sasvim rutinski. Kad dođe na vrh, pospaja svoje kutije i priključi vatmetar sumnjivog porijekla. Skida poklopac sa lineara. Na njemu piše 100 W, unutra je tranzistor koji daje najviše 60W, amater počinje sa zahtjevnim podešavanjem.
Watmetar pokazuje 120W, dielektričnim odvijačem pokušava izgurati još koji milivat, barem još za debljinu kazaljke, uh, još malo, i bit će posljednji milivat! Jer nikada se ne zna, koliko OK stanica ga neće čuti zbog toga milivata manje (a neće ni saznati).
Zatim provjerava rad predpojačala. Iz postaje šumi kao iz pakla, kazaljka „S“ metra je zakucana na S9, OH je zadovoljan. Ako je šum tako jak i glasan kakvi će samo biti DX-ovi. Međutim, negdje duboko u njemu visi pitanje, zašto je sve skupa tako bučno kada na kutiji piše „low noise“? Ali tko će se sada opterećivati takvim pitanjima, jeli „lounojz“ rekli su da mora biti što bolji „lou“ ako je moguće oko 0 dB. Jer nikada se ne zna koliko bi se DX-ova inače izgubilo u šumu. Zapravo ga je sa predpojačalom previše ali, netko mu je rekao.....
Ukratko, dvije minute prije početka postavi se na frekvenciju koja je čista. I počinje kontest:
„Seku, seku kontest...“. U slušalicama buči, kazaljka na S-metru radi između S9+10 i kraja.
„Činkve nove, fondoskala, dzero dzero due...“. U zadnja tri natjecanja je takvo stanje bilo gotovo normalno. „Pliz ripit aj hev teribl kjuvarmeksiko...“ Nakon prvih 30 veza krene po bandu i napravi još 30. „Možeš li malo smanjiti majkgejn špricaš po cijelom bandu...“. Zatim počne tražiti slobodnu frekvenciju. „Negativ, oskar kilo van, kveščnmark...“. Ako okrene antenu na HB9 ili T9 još nekako ide. „Štrap fbram krgcam peng...“. Katastrofa. Na susjednom brdu imaju 10 veza više. „Seku kontest...“. U očaju isključi predpojačalo i opet, band čudno utihne. Brzo provjeri radi li postaja normalno, zavrne NF pojačanje da dobije prijašnji nivo šuma u slušalicama i kreće u lov na slobodnu frekvenciju. Prvi signal mu skoro raznese glavu-
brzo smanji NF. Kao da nema signala, šum je tako slab. Brzo ga malo pojača, možda se u njemu skriva kakav DX. Za svaki slučaj uključi predpojačalo, nikad se ne zna... I tako mu prođe natjecanje, u kojem je najviše koristio dugme za NF pojačanje i prekidač predpojačala.
Kako to izgleda kada se na natjecanje uputi OM (stari radioamater)? Iz višegodišnjeg iskustva zna da na bandu neće biti tišine. Tijekom godina je naučio da su UKV postaje iz trgovine neupotrebljive za pravo natjecanje; zato si je već davno nabavio dobru KV postaju i transverter. Izabrao je takav transverter koji zajedno sa postajom ima šumni broj oko 1.5 dB.
Pošto ima dobar kabl do antene može raditi bez predpojačala! Jer odavno se uvjerio da 1 dB u natjecanju ne igra nikavu ulogu. To je provjerio s atenuatorom na ulazu u postaju (bez predpojačala) na dovoljno slabom CW signalu. Primjetio je da CW signal ne može primiti bez obzira jeli atenuator 0 ili 1 dB. Na 2 db je već primjetio razliku, jedva! Čak je i pojačalo (linear) pažljivo odabrao – jednom je čak imao priliku da ga spoji na analizator spektra.
Tada je uživo vidio što je linearno pojačalo i što se dogodi kada postane nelinearno. Prije toga nije vjerovao drugim natjecateljima koji su mu govorili da šprica. Mislio je, pardon, znao je, da on ne može špricati i da oni imaju loše prijemnike. Tada je naučio „pravilo 10%“ ;
pobudu pojačala povećeva dok snaga na vatmetru ne prestane linearno rasti. Zatim pobudu smanji toliko da izlazna snaga padne za 10%. Prije je vatmetar pokazivao 550, zatim kada je smanjio pobudu 500W. Prije je bio širok „plus minus olala“, a sada gotovo neprimjetam osim na svojoj frekvenciji. I dobro zna da razliku između 550 i 500 W ne može čuti nitko. (misli li netko da može odmah mu plaćam gajbu piva)! Zna i da bi sa tih 50000 milivata koji nedostaju
„posjekao“ puno dobrih veza drugim natjecateljima.
OC opet na kontest ide sa IC202, 6 el. jagicom, roštiljem i dovoljnom količinom dobroga pića. Naravno ne ide sam, u društvu se ljepše natjecati. Između dvije ture mesa na roštilju
„podijeli bodove drvosječama“ sa susjednih brda. U pauzama između zalogaja, koje su sve kraće (a zalogaji sve duži-hi) odradi koju dugu vezu; neki DX-ovi ga ni ne čuju- sami su si krivi; što im vrijedi sva ta silna snaga kada ga ne čuju?
I svaki put kada prelista band se čudi, odkud mladim natjecateljima ta velika volja i energija za tako jako kričanje „seku, seku, drva na dva metra“. Bez kraja...
Neki jednostavno ne stare tako lako –hi.
73 de Robi/S53WW
P.S.; obzirom da tehničke članke nitko od natjecatelja (osim časnih izuzetaka) ne čita ili se barem ne trudi da ih razumije, nadam se da je ovaj članak razumljiviji.
